PDV na „inozemne usluge“ (II. dio)

U časopisu RRiF, br. 9/15., str. 109., objavljen je članak Oporezivanje „inozemnih usluga“ (I. dio). Pisano je o određivanju poreznog položaja usluga ovisno o poreznom mjestu obavljanja usluga koje prvenstveno ovisi o tome jesu li pružene ili primljene od poreznih obveznika iz EU-a, trećih zemalja i trećih područja ili od osoba koje nisu porezni obveznici, odnosno fizičkim osobama. Kriteriji − načela oporezivanja „inozemnih“ usluga utvrđeni su u čl. 17. Zakona o PDV-u. Navedeno se načelo obvezno primjenjuje pri određivanju poreznog položaja „inozemnih” usluga kada je jedan od sudionika u prometu ili primatelj ili pružatelj usluge − računa, inozemni poduzetnik – porezni obveznik, neovisno o tome je li iz EU-a, treće zemlje ili trećeg područja. Razlikujemo dva temeljna načela oporezivanja između poreznih obveznika, tzv. načelo B2B i načelo B2C koje se odnosi na usluge između poreznih obveznika i fizičkih osoba koje nisu porezni obveznici. Kod utvrđivanja mjesta obavljanja usluga postoje iznimke od temeljnog načela oporezivanja te i u ovoj skupini usluga razlikujemo one obavljene drugim poreznim obveznicima ili fizičkim osobama. Iznimke od temeljnog načela propisuju čl. 18. – 26. Zakona o PDV-u i čl. 33. – 35. Pravilnika o PDV-u.
U nastavku slijedi II. dio članka u vezi s određivanjem poreznog položaja „inozemnih usluga“ te se daje tablični pregled određivanja mjesta oporezivanja.
4. porezno i knjigovodstveno evidentiranje „inozemnih“ usluga
5. zaključak