Dvojbe u vezi s isporukom javne usluge tradicionalno ili putem JPP-a

Jedinice lokalne samouprave često su suočene s dvojbom treba li određeni projekt javne infrastrukture organizirati na tradicionalan način (JLPRS je investitor, zadužuje se za pokriće troškova izgradnje te preuzima sve rizike projekta) ili po jednom od modela javno-privatnog partnerstva (JLPRS prenosi na privatnog investitora one rizike kojima upravlja slabijom ili nedovoljnom učinkovitošću, privatni partner se zadužuje za pokriće troškova izgradnje i obvezuje se držati javnu građevinu u raspoloživom stanju). U praksi se često iznose teze o tome da je javno-privatno partnerstvo (dalje: JPP) skuplja opcija od tradicionalnog modela i da je, općenito, JPP nepovoljniji model za JLP(R)S od tradicionalnog, ali zbog dužničke restrikcije nema izbora pa „mora“ ući u JPP model kako bi i pod nepovoljnim uvjetima osigurala konkretnu javnu uslugu. U ovom će se članku ponuditi racionalni odgovori na nekoliko bitnih pitanja koja su od temeljne važnosti za razumijevanje ne samo JPP modela isporuke javnih usluga nego i mehanizama pomoću kojih JPP stvara dodanu vrijednost kako javnom naručitelju, tako i krajnjem korisniku: poreznom obvezniku.

1. Je li JPP model uvijek skuplji od tradicionalnog modela organizacije javne investicije
2. Je li JPP model opravdan isključivo u uvjetima dužničke restrikcije
3. Je li postupak pripreme javnog projekta doista brži kod tradicionalne organizacije nego kod JPP-a
4. Ostvaruju li porezni obveznici veću korist ako se investicija organizira tradicionalno ili posredstvom jednog od modela JPP-a
5. Je li kvaliteta pripreme projekta lokalne javne infrastrukture od značenja za porezne obveznike
6. Umjesto zaključka