Obračun PDV-a na telekomunikacijske usluge

Datum: 15.10.2010, Petak
Klasa: 410-01/10-01/458
Davatelj: Porezna uprava

Navedenim dopisom tražite mišljenje o potrebi izdavanja Potvrde o međusobnom pružanju elektroničkih komunikacijskih usluga u međunarodnom prometu u svrhu oslobođenja od plaćanja poreza na dodanu vrijednost, a vezano uz Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 87/09.) i Pravilnik o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 149/09., dalje: Pravilnik) odnosno o primjeni "reversed charge" sustava obračunavanja poreza na dodanu vrijednost. Naime, u dopisu navodite da vas je društvo TELE2 d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 769d, zatražilo izdavanje navedene potvrde.

Kako bi se odredilo oporezuje li se usluga koja je povezana s inozemstvom prema hrvatskom Zakonu o porezu na dodanu vrijednost, potrebno je prema odredbama članka 5. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95. – 94/09., dalje: Zakon), odrediti mjesto oporezivanja takve usluge.

Prema odredbama članka 5. stavak 3. Zakona mjestom obavljanja usluga razumijeva se sjedište poduzeća koje obavlja usluge ili mjesto gdje se usluge stalno obavljaju. Ako uslugu obavi poslovna jedinica, onda se mjestom obavljanja usluge smatra mjesto sjedišta poslovne jedinice. Ako takvo mjesto ne postoji, tada se mjestom obavljanja usluge smatra mjesto gdje poduzetnik koji obavlja uslugu ima svoje stalno boravište ili prebivalište. Od ovog općeg načela propisani su izuzeci u Članku 5. stavak 4. do 6. Zakona, kojima se, između ostalog, određuje da se usluge iz stavka 6. istoga članka oporezuju prema sjedištu poduzeća primatelja usluge, kada se te usluge obavljaju s inozemnim poduzetnicima.

Odredbama članka 5. stavak 6. točka 11. Zakona odnosno članka 33. stavak 8. točka 11. Pravilnika, propisano je da se telekomunikacijske usluga kojima se smatraju usluge koje se odnose na prenošenje, emitiranje i prijem signala, teksta, slika i zvukova ili informacija bilo koje vrste putem žica, radija, optičkih ili drugih elektromagnetskih sustava, uključujući s navedenim uslugama povezan prijenos ili ustupanje prava korištenja kapaciteta za takvo prenošenje, emitiranje ili prijem, te omogućavanje pristupa globalnim informacijskim mrežama oporezuju prema sjedištu poduzeća primatelja usluge.

Prema odredbama članka 19. stavak 2. Zakona, domaći poduzetnik je obvezan obračunati i platiti porez na dodanu vrijednost kada mu uslugu obavi inozemni poduzetnik na način i u rokovima propisanim Zakonom.

U skladu s odredbama članka 102. Pravilnika mogućnost za porezno oslobođenje postoji u slučaju međunarodnih ugovora koji obvezuju Republiku Hrvatsku, Naime, Republika Hrvatska pristupila je Međunarodnoj telekomunikacijskoj udruzi te 1992. godine prihvatila Statut i Konvenciju Međunarodne telekomunikacijska udruge koji su objavljeni u Nar. nov., – međ. ug., br. 9/94.

Prema odredbi članka 4. stavak 3. Statuta instrument Međunarodne telekomunikacijske udruge, osim Statuta j Konvencije je i Međunarodni telekomunikacijski pravilnik koji do sada nije objavljen u službenom glasilu Republike Hrvatske.

Odredbama članka 6. navedenog Pravilnika propisano je da se porezi na međunarodne telekomunikacijske usluge obračunavaju samo u odnosu na međunarodne telekomunikacijske usluge zaračunate korisnicima u toj zemlji, a ne zaračunavaju se na međunarodne telekomunikacijske usluge između međusobno priznatih operatera.

Međunarodni ugovori prema odredbi članka 141. Ustava Republike Hrvatske, koji je sklopljen, potvrđen i objavljen u skladu s odredbama Ustava, a koji je na snazi, čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj je snazi iznad domaćeg zakonodavstva. Prema mišljenju

Ministarstva vanjskih poslova, Odjela za međunarodne poslove KLASA: 018-05/01-01/49, URBROJ: 521-03-05-04/04-01-02 od 13. ožujka 2001. godine, navedeni Pravilnik, iako nije objavljen u službenom glasilu Republike Hrvatske, čini sastavni dio Statuta Međunarodne telekomunikacijske udruge, koji je objavljen, potvrđen od Vlade Republike Hrvatske i stupio na snagu pa stoga predstavlja međunarodnopravnu obvezu Republike Hrvatske koju mora poštovati.

U skladu s navedenim, obzirom da se telekomunikacijske usluge od 1. siječnja 2010. prema odredbama članka 5. stavak 6. točka 11. Zakona odnosno članka 33. stavak 8. točka 11. Pravilnika oporezuju prema sjedištu poduzeća primatelja usluge, napominjemo da nema potrebe za izdavanje Potvrde o međusobnom pružanju elektroničkih komunikacijskih usluga u međunarodnom prometu u svrhu oslobođenja od plaćanja poreza na dodanu vrijednost u slučaju kada tuzemni operator pruža međunarodne elektroničke komunikacijske usluge inozemnim operatorima.

Međutim, u slučaju kada tuzemni operator prima međunarodne elektroničke komunikacijske usluge od inozemnih operatora mišljenja smo da se mogu primijeniti odredbe članka 102. Pravilnika te je porezni obveznik, međunarodno priznati operator dužan ishoditi potvrdu kako bi ostvario oslobođenje od plaćanja poreza na dodanu vrijednost.

Napominjemo, ako tuzemni operator koji prima međunarodne elektroničke komunikacijske usluge od inozemnih operatora ne ishodi potvrdu tada je obvezan prema odredbama Članka 19. stavak 2. Zakona na te usluge obračunati i platiti porez na dodanu vrijednost koji može odbiti kao pretporez u skladu s odredbama članka 20. Zakona.

Povratak na mišljenja