Autor u ovome članku razmatra institut transfernih cijena koji je aktualan, između ostalog i stoga što se posljednjih godina, uslijed rastuće globalizacije i međusobne povezanosti različitih multinacionalnih gospodarskih subjekata, kao problem posebnog značenja prilikom njihova poreznog tretmana, nametnulo pitanje (međunarodnih) transfernih cijena.
Autor u ovome članku razmatra bitna pitanja fiskalizacije, odnosno početak primjene Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom koji je izazvao iznimno veliku pozornost stručne i sveukupne javnosti (gotovo da nema novina, televizijskog programa, internetskog portala ili foruma koji se barem malo nije dotaknuo ove teme). Zanimljivo je pritom primijetiti da je broj nepreciznih pa i potpuno pogrešnih informacija bio iznimno velik – u medijima se neistinito govorilo o uvođenju „fiskalnih blagajni“ (sustav koji imaju neke susjedne države, ali ne i koji uvodi Hrvatska), „posebnim programima“ (koji nisu potrebni) i velikim troškovima uvođenja (koji u biti nisu takvi – posebno za one koji već imaju računalo i internetsku vezu). Dodatno, sam naziv propisa pomalo je neprecizan – adresati odredaba Zakona o fiskalizaciji u prometu gotovinom su i oni koji uopće ne posluju gotovinom – potpunu primjenu moraju tako osigurati i internetske trgovine koje plaćanja primaju isključivo putem kartica, a dio propisa koji se tiče načina označavanja računa primjenjuje se zapravo na sve gospodarske subjekte. 1.
Nakon donošenja Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, usvojene su i izmjene i dopune Stečajnog zakona (Nar. nov., br. 133/12.), a primjenjuju se većinom u postupcima koji budu pokrenuti nakon stupanja na snagu te izmjene. Navedene novele Stečajnog zakona stupile su na snagu 11. prosinca 2012. Novele su usvojene sukladno Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona, br. PZ 195, i imaju 65 članaka, a autorica u ovom članku ističe novosti koje se uvode u stečajni postupak. 1.
Novi Zakon o upravnim sporovima koji je stupio na snagu 1. siječnja 2012., već je izmijenjen i dopunjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima (Nar. nov., br. 143/12.) koji je stupio na snagu 28. prosinca 2012. Autorica u nastavku članka prikazuje osnovne izmjene i dopune.
Autor u članku prikazuje pravno uređenje kolektivnih pregovora i kolektivnih ugovora u Republici Hrvatskoj, a s obzirom na reprezentativnost za kolektivno pregovaranje. Riječ je o uređenju iz Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje koje se tiče formalne pretpostavke za vođenje kolektivnih pregovora s ciljem sklapanja kolektivnih ugovora kod pojedinačnog poslodavca ili na drugoj razini ili području. Opisuje se uređenje Zakona o radu te se daje osvrt nakon donošenja Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje. Istražuju se i praktične implikacije ovih Zakona.
Autori u ovome članku na zanimljiv i detaljan način razmatraju pitanja u svjetlu uređenja o međudioničarskom ugovoru u poredbenim propisima, ali i u odnosu na pravni režim međudioničarskih ugovora u okviru domaćeg zakonodavstva i prakse.
Autori: Prof. dr. sc. Srećko JELINIĆ Doc. dr. sc. Dubravka AKŠAMOVIĆ
Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, u načelu je (uz određene iznimke) ništetan. Osim toga, u pojedinim se slučajevima, prema zakonu, smatra da ugovor nije niti sklopljen. S druge strane, ni jedan propis ne sadržava odredbe o nepostojećim ugovorima (što je sasvim opravdano, jer nepostojeći ugovori pravno ne postoje). Međutim, sastavljači tužbenih zahtjeva ponekad ne vode brigu o različitosti pravne zaštite u slučaju ništetnosti (ništavosti) ugovora i kada se smatra da ugovor nije niti sklopljen, te u oba slučaja zahtijevaju sudsko utvrđenje da je ugovor bez pravnog učinka, odnosno da je ništetan. Stoga autor, na konkretnom primjeru iz sudske prakse, objašnjava naslovnu problematiku. 1.
Autor se u ovome članku bavi prikazom ugovora o dodatnoj djelatnosti, odnosno amaterskog ugovora, s posebnim osvrtom na njegov pojam i pretpostavke te pitanjima u vezi s njegovim sklapanjem i raskidom, dajući pritom ogledni primjer razmatranog ugovora.
Zapljena po pristanku dužnika jest specifičan institut uređen kako prethodnim tako i novim Ovršnim zakonom koji služi kao dobrovoljni instrument osiguranja novčane tražbine dužnika. S obzirom na učestalu primjenu tog instituta u praksi i njegovu aktualnost, ovaj se institut detaljnije razmatra u nastavku članka.
U članku se analiziraju specifičnosti te prava i obveze svih sudionika kod stjecanja nekretnina darovanjem i nasljeđivanjem te zaključivanjem ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju. Prikaz se zasniva ponajprije na analizi odredaba Zakona o obveznim odnosima, Zakona o nasljeđivanju, Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o porezu na promet nekretnina kao temeljnih propisa koji tu materiju uređuju ili su uređivali, s posebnim naglaskom na specifičnostima koje se tiču forme i sadržaja prilikom zaključivanja, izmjene ili raskida ugovora, kao i na poreznopravnom aspektu, obvezama i posljedicama za ugovorne strane (kao porezne obveznike) koje propisuje Zakon o porezu na promet nekretnina. Navedeno iz razloga što najveći broj stranaka nije u dovoljnoj mjeri upoznat sa stjecanjem nekretnina gdje se kao ekvivalent za stečeno ne treba dati protuvrijednost u novcu, iako se i u takvom slučaju određeni pravni posao smatra naplatnim (kao što je slučaj s, primjerice, ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju).
Zanimanje za operativni rizik u bankarstvu poraslo je tijekom zadnjih dvadesetak godina, s obzirom na značajne promjene koje su se dogodile u financijskom sektoru, koje su ponajprije uzrokovane napretkom u informacijskoj i komunikacijskoj tehnologiji, deregulaciji i globalizaciji financijskih usluga, čime je značajno povećan rizični profil banaka i udio operativnog rizika odnosno s njim u vezi pretrpljenih gubitaka. Važnost upravo tog rizika i njegova velikog utjecaja na svotu gubitaka te s tim u vezi i uvođenje obveze izračunavanja kapitalnog zahtjeva za operativni rizik, prepoznato je od strane Bazelskog odbora za nadzor banaka u Novom bazelskom sporazumu o kapitalu,poznatijim pod nazivom Basel II u kojem se od banaka zahtijeva držanje dodatne svote kapitala i za operativni rizik. To je područje uređeno i u EU, Direktivom Europske unije o kapitalnom zahtjevu koja se temelji na Baselu II, dok je upravljanje i mjerenje operativnog rizika u bankarstvu u RH uređeno Zakonom o kreditnim institucijama i pripadajućim Odlukama donesenim od strane HNB-a. Naglasak u ovome članku stavljen je na regulatorne zahtjeve vezane za operativni rizik, definirane od strane Bazelskog odbora, Direktive Europske unije o kapitalnom zahtjevu te zakonske regulative u RH kojom je obuhvaćeno pitanje operativnog rizika.
Autor: Mr. sc. Gabrijela BUDIMIR ŠOŠKO , dipl. oec.
