Hrvatsko se gospodarstvo već dugo vremena bori s bizarnim rokovima plaćanja, no krajem prošle godine razmjeri i posljedice takva stanja poprimili su obilježja elementarne nepogode. Nelikvidnost je premašila 40 milijarda kuna pa se ovaj problem nastojao riješiti donošenjem Zakona o rokovima ispunjenja novčanih obveza (ZRINO) koji je, međutim, u devet mjeseci svoje primjene u praksi ostao „mrtvo slovo na papiru“. Od 1. listopada 2012. na snazi je (novi) Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi kao još jedan u nizu propisa kojim se nastoji osigurati učinkovitije funkcioniranje financijskog sustava i konačno rješenje problema nelikvidnost. Stoga se u ovom članku, uz navođenje obrazloženja iznesenih u prijedlogu razmatranog Zakona, ukratko objašnjavaju rokovi u kojima će poduzetnici i osobe javnog prava nakon 1. listopada 2012. trebati ispunjavati svoje novčane obveze.
Trgovački je zastupnik, kao samostalni poduzetnik, nakon prestanka ugovora o trgovačkom zastupanju, u načelu, slobodan te ako ne postoji drukčiji sporazum, smije konkurirati nalogodavcu i nastaviti poslovati sa svojim dotadašnjim klijentima. Konkurentsku djelatnost prijašnjem nalogodavcu, nakon prestanka ugovora o trgovačkom zastupanju, trgovački zastupnik može nastaviti obavljati poslovanjem u svoje ime i za svoj račun ili za novog nalogodavca, pri čemu će se koristiti svojim poznanstvima i vezama koje je stekao za vrijeme trajanja ugovora o trgovačkom zastupanju. Međutim, u takvom slučaju nalogodavcu će često biti u interesu da trgovačkog zastupnika, nakon prestanka ugovora o trgovačkom zastupanju, ograniči u poslovanju s klijentima s kojima je do tada poslovao u njegovo ime, a koje bi nalogodavcu moglo konkurirati. U nastavku članka autor detaljno objašnjava ovu problematiku.
Iako je ugovorna kazna vrlo stari pravni institut koji je i u pravnoj teoriji i sudskoj praksi relativno temeljito istražen i protumačen, nerijetko se u praksi u pogledu ovog instituta pojavljuju dvojbe i nejasnoće koje od pravnih praktičara zahtijevaju ponovno podsjećanje na starija – ali još uvijek aktualna – rješenja spornih pitanja. Cilj je ovog članka u osnovnim crtama prikazati ugovornu kaznu, njezine učinke, načine ugovaranja, odnos klauzule o ugovornoj kazni i naknade štete te ugovorne kazne i zakonom određene naknade.
Dana 28. rujna 2012. jednoglasno je, sa 109 glasova „za“ donesen Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, sukladno PZE 138, osim što se u zakonodavnoj proceduri odustalo od uređivanja pitanja postupka obveznoga višestranog prijeboja. Zakon je stupio na snagu 1. listopada 2012., a većina njegovih (93 članaka) upravo se odnosi na postupak predstečajne nagodbe. Stoga autorica analizira te odredbe o predstečajnoj nagodbi, skrećući pozornost na pravila koja stvaraju dodatne obveze članovima uprave društva u pogledu izrade složenog prijedloga za pokretanje postupka predstečajne nagodbe te predviđaju novčane kazne ako netko ne poštuje predmetna pravila.
U naš je pravni sustav uvršten novi institut nazvan jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću. Riječ je o podobliku društva s ograničenom odgovornošću, o kojemu detaljnije u nastavku članka. Jednako se tako u nastavku članka razmatraju i zadnje novele Zakona o trgovačkim društvima.
U praksi se nerijetko postavljaju pitanja što je knjiga odluka društva, na koji se oblik trgovačkog društva odnosi, tko je obveznik njezina vođenja, što se u istu upisuje, koga se o tome obavještava i dr. O svemu detaljnije slijedi u nastavku članka.
Autori u ovom radu analiziraju različite mehanizme stvarnopravne zaštite stranaka kod kupoprodaje nekretnine. U prvom se dijelu ovog rada raspravljalo o osiguranju kupčeve tražbine na predaju vlasništva, a u ovom se drugom dijelu govori o osiguranju prodavateljeve tražbine na isplatu kupovnine. Ovi oblici osiguranja češći su u praksi, s obzirom na samu prirodu tražbine, i mogu se podijeliti s obzirom na to osnivaju li se prije ili nakon prijenosa vlasništva.
Autori: Doc. dr. sc. Hano ERNST Doc. dr. sc. Gabrijela MIHELČIĆ , dipl. iur.
Intervencija javnopravnih tijela u radni odnos (kao privatno-pravni odnos ugovornoga prava) osigurava primjenu Zakona o radu i drugih propisa iz područja radnoga prava ponajprije u funkciji zaštite prava radnika, ali i u funkciji osiguranja funkcioniranja pravne države općenito. O oblicima i načinima te intervencije u radnopravni odnos, poglavito inspekcije rada, pišemo u nastavku.
Autor u ovome članku na zanimljiv i transparentan način razmatra pitanja koja se odnose na sportsku arbitražu kao mirnog načina rješavanja sporova, odnosno njezine bitne elemente, iznoseći pritom i stanovita praktična rješenja.
U časopisu Pravo i porezi, br. 6. - 8., dan je prikaz odluka u okviru početne prakse Upravnog suda u Rijeci. U ovome broju časopisa autor nastavlja sa sažetim prikazom dijela presuda navedenog Suda. U ovom dijelu prikaza izbor obuhvaća presude relevantne za upravna područja primitka u hrvatsko državljanstvo, javne nabave, ozljeda na radu, izbora u znanstveno zvanje te poreznog statusa obrta/obrtnika. Jednako se tako, na primjeru osporavanja odluke o izuzeću suca u parničnom postupku od strane izuzetog suca, daje prikaz rješenja o odbacivanju tužbe jer ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora. 1.
Autor u članku daje definiciju instituta zastare i obrazloženje njegova postojanja, a zatim upućuje na razliku subjektivnog (relativnog) i objektivnog (apsolutnog) roka u kojem se protiv državnog službenika može pokrenuti i voditi disciplinski postupak. Nakon povijesnog i komparativnog prikaza instituta zastare, autor zaključuje da je zakonodavac u RH propisao dostatne rokove za pokretanje i vođenje disciplinskog postupka te predlaže razmotriti mogućnost da se kod povreda službene dužnosti s obilježjem kaznenog djela rok za pokretanje disciplinskog postupka produlji na vrijeme propisano za pokretanje kaznenog postupka (za konkretno kazneno djelo) te da se za određene slučajeve normira zastoj zastarijevanja.
Autorica u ovome članku razmatra „žrtvu“ pred Europskim sudom za ljudska prava (Europski sud)1, odnosno njezin pojam, status i druga značajna pitanja, zato što je, između ostalog, u mnogim presudama Europski sud utvrdio da podnositelj zahtjeva ima status ili položaj „žrtve“ povrede prava i sloboda propisanih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Europski je sud u tim slučajevima utvrdio povredu konkretnoga konvencijskog prava od strane sudova ili drugih državnih tijela potpisnika Konvencije na temelju čega je podnositelju zahtjeva priznata aktivna legitimacija pred Europskim sudom te osnovanost njegovih navoda da je „žrtva“ povrede tog prava.2 Brojna je praksa Europskog suda, koja se odnosi na zahtjeve podnesene protiv RH,3 u kojima su podnositelji zahtjeva tvrdili da su „žrtve“, u smislu čl. 34. Konvencije, slijedom čega je moguće na zoran i relevantan način obraditi pojmovno i sadržajno značenje statusa „žrtve“ kako ga tumači Europski sud.
