Razmatranje cesije u praktičnome kontekstu, osobito u situacijama kada se primjenjuje u sklopu projektnih financiranja, otkriva niz specifičnih pravnih situacija za čije je pravilno shvaćanje potrebno razumjeti njezinu pravnu narav. U takvim složenijim pravnim situacijama otvaraju se praktična pitanja koja se većinom ne pojavljuju u kontekstu njezine rutinske primjene. Ovaj se članak temelji na analizi recentne pravne prakse u kojoj su se pojavile dvojbe i pitanja u vezi s prijelazom sporednih prava koja su akcesorna tražbini, ustupom tražbine kod solidarnog vjerovništva kada jedan od solidarnih vjerovnika trećoj osobi ustupa tražbinu te ustupom tražbine radi osiguranja. Autori žele ovim člankom uputiti na njih, upozoriti na neke praktične nedostatke pri njezinoj primjeni, ali i na pojedina pozitivna normativna rješenja koja se pokazuju neodgovarajućima te kao takva u velikoj mjeri predstavljaju zapreku i ograničenje brzom i učinkovitom raspolaganju tražbinama. Za pravilno razumijevanje cesije i njezinih učinaka, ali i problematike koja se obrađuje, osim ZOO-a, u ovome se članku treba osvrnuti i pravilno poimati odgovarajuće odredbe ZV-a, ZZK-a, OZ-a i Zakona o Upisniku te uloge i ovlasti FINA-e. Imajući u vidu normativni okvir, tendencije u praksi, odgovarajuća shvaćanja u domaćoj pravnoj teoriji, ali i poredbenopravne primjere, autori propituju navedene teme te probleme koji se na njih nadovezuju. Pojedina rješenja i shvaćanja glede navedenih pitanja u bitnome se odražavaju na domaće tržište tražbina te čine odlučne čimbenike za njegovo funkcioniranje i razvijenost.
Autori: Doc. dr. sc. Ivan MILOTIĆ Vjekoslav IVANČIĆ , mag. iur.
Način utvrđivanja stope zakonskih i ugovornih zateznih kamata između poduzetnika te između poduzetnika i osoba javnog prava izmijenjen je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, koji je na snagu stupio 30. lipnja ove godine. Autor u ovom članku objašnjava novi način određivanja zateznih kamata, navodi razloge uvođenja ove promjene te razjašnjava neka pitanja nastala uslijed paralelne primjene odredaba dvaju zakona koji sada uređuju ovu materiju (Zakon o obveznim odnosima i Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi).
Novim Zakonom o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 73/13., dalje: Zakon o PDV) uvedena je obveza prijenosa porezne obveze s pružatelja usluge na primatelja usluge temeljem čl. 75. st. 3. Zakona o PDV-u. Time je došlo do bitnih izmjena u utvrđivanju obveze poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV). Prema dosadašnjim propisima obveznik PDV-a bio je uvijek pružatelj usluge. Prema novom Zakonu o PDV-u, obveza PDV-a kod pružanja određenih usluga prenosi se s pružatelja usluge na primatelja usluge.
U Republici Hrvatskoj stvarnopravni status stranaca uređen je općim i posebnim stvarnopravnim režimom te međunarodnim ugovorima. Posebnost njihovog položaja očituje se u stjecanju prava vlasništva na nekretninama. Stranci moraju udovoljiti posebnim pretpostavkama koje ovise o pravnom temelju stjecanja (za nasljeđivanje se zahtijeva postojanje uzajamnosti, a za ostale se pravne temelje uz uzajamnost zahtijeva i suglasnost ministra pravosuđa). Na nekim nekretninama mogućnost da stranci steknu pravo vlasništva potpuno je isključena (nekretnine na isključenom području, poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište te zaštićeni dijelovi prirode). Državljani i pravne osobe iz Europske unije stječu nekretnine kao i domaći državljani, bez ispunjenja dodatnih pretpostavaka.
U ovome članku autor upućuje na bitna i aktualna pitanja vezana uz bitnija usklađenja rješenja novog Zakona o mirenju s Direktivom 2008/52/EC Europskog parlamenta i Vijeća o određenim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim predmetima.
Lex commissoria najčešće se veže uz založno pravo, odnosno pravo založnog vjerovnika da se namiri iz vrijednosti zaloga. Autori u ovom članku iskazuju potrebu da se zabrana legis commissoriae u domaćoj legislativi treba redefinirati, osobito kada je riječ o financijskom osiguranju, s obzirom na to da su ju mnogi pravni sustavi već napustili.
Autori: Doc. dr. sc. Gabrijela MIHELČIĆ , dipl. iur. Doc. dr. sc. Hano ERNST
Predmet ovoga članka je razmatranje onih zakonskih odredaba koje zbog specifičnosti postupaka javne nabave uvode poseban sustav upravnopravnih sankcija kao posljedica povreda ugovora o javnoj nabavi koje u postupku počini jedna od ugovornih strana. Istodobno se pokušava utvrditi za koje se povrede obveza koriste građanskopravne sankcije, koje proizlaze iz općeg propisa. To je jedno od pitanja kojim se pravna teorija, barem za sada, nije potanko bavila. Stoga će ovaj članak pokušati baciti više svjetla na probleme vezane za pitanje odgovornosti za povrede obveza iz ugovora o javnoj nabavi, odnosno barem naznačiti dvojbe koje se u vezi s tim mogu pojaviti u upravnoj poslovnoj praksi, a sve radi davanja odgovora na neka pitanja praktične primjene, što bi trebalo doprinijeti lakšem ostvarenju pravne zaštite strana ugovora o javnoj nabavi.
Autor u ovome članku razmatra pitanje izjašnjavanja stranaka u upravnom sporu, uključujući relacije izjašnjavanja stranke s drugim važnim postupovnim institutima te uređenje tog područja u okviru ZUS-a. Naglasak razmatranja je na raščlambi implikacija odredbe čl. 55. st. 4. ZUS-a, tj. na obvezi suda da strankama omogući izjašnjavanje o činjenicama i dokazima na kojima namjerava utemeljiti svoju presudu. Materija izjašnjavanja stranke u upravnom sporu analizira se ne samo kao izjašnjavanje u smislu odredbe čl. 55. st. 4. ZUS-a, već općenito razumijevajući izjašnjavanje stranke kao iznošenje njenih navoda u sporu.
Tijela zdravstvenih ustanova za vrijeme postupka sanacije prema izmjenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti uređen je rad tijela zdravstvenih ustanova za vrijeme postupka sanacije. O toj problematici autorica piše u nastavku članka.
Može li se otkaz ugovora o radu bezuvjetno opozvati (povući) Autor u ovome članku na zanimljiv i detaljan način razmatra jednu specifičnu situaciju koja nije rijetka u praksi, a odnosi se na opoziv odluke o otkazu.
U prošlome broju našega časopisa objavljen je članak o radu maloljetnih osoba u okviru radnog odnosa. U ovom se broju nastavlja s obradom ove bitne tematike, tako da se razmatra rad maloljetnika izvan radnog odnosa.
U ovome članku autorica upućuje na nepravilnosti u praksi koje se pojavljuju prilikom sastavljanja prijedloga za ovrhu i određivanja ovrhe, iako su pravila o sadržaju prijedloga za ovrhu i određivanje ovrhe jasno propisana. Neprecizno sastavljeni prijedlozi za ovrhu na temelju vjerodostojne i ovršne isprave u praksi dovode do različitih problema. Naime, nužno je da svi sudionici ovršnog postupka obrate više pozornosti pri sastavljanju prijedloga za ovrhu kako poslije u postupku ovrhe i osobito u parničnom postupku koji slijedi nakon što ovršenik izjavi prigovor protiv rješenja o ovrsi sudovi i svi oni koji sudjeluju u provedbi ovrhe ne bi imali poteškoća zbog nedostataka u prijedlogu za ovrhu, odnosno
Izbor sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske – de lege lata i de lege ferenda U članku se razmataju trenutačni uvjeti za izbor sudaca Ustavnog suda Republike Hrvatske. Predlaže se da se u budućim promjenama Ustava RH i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH preciziraju kriteriji za izbor te da se uvede da je za suca Ustavnog suda potrebno najmanje 25 godina staža na pravnim poslovima i minimalno 50 godina života. Kandidati bi prvenstveno bili suci Vrhovnog suda RH, suci ostalih republičkih sudova te redovni sveučilišni profesori koji su se istakli u svom radu u sudskoj praksi i doprinosom pravnoj znanosti. Dužnost suca Ustavnog suda RH trebala bi biti kruna karijere pravnika i zadnji posao u karijeri, nakon koje bi sudac otišao u zasluženu mirovinu, a ne zanimanje na polovini pravosudne karijere. To je osobito bitno zbog izbora sedam sudaca Ustavnog suda koji slijedi do kraja 2015.
U prošlome broju našega časopisa objavljen je prvi dio članka Temeljna prava i opća načela kao interpretativni diskurs prava EU. Shodno tome, u ovome se broju nastavlja s obradom ove bitne tematike tako da se razmatra odnos Europske konvencije o ljudskim pravima kao akta Vijeća Europe i Povelje o temeljnim ljudskim pravima kao akta Europske unije te pristupanje Europske unije Europskoj konvenciji. 4
